Nijemci zavarili metalne zaštitne zaslone, u Uniji su nakon sudara s fauspatronima počeli zavarivati metalne protukumulativne mreže, ukorak s praznikom improvizacije i saveznicima koji su se iskrcali u Normandiji god. 1944. godine. Bokovi, kupola i prednji oklop Shermana često su bili ojačani vrećama pijeska. U Tihom oceanu Amerikanci su koristili i obične daske za povećanje zaštite. Pitanje: od kojeg projektila može spasiti drvena ploča?
Postoji mnogo načina da uništite ili barem onesposobite tenk. Temelj protutenkovske borbe u svim vojskama Drugog svjetskog rata bile su topničke zasjede. Budući da su tenkovi predstavljali glavnu udarnu snagu i glavno sredstvo za proboj u pozadinu neprijateljske obrane, morali su se prije svega suočiti s pješaštvom. Pješaštvo je na predvidljiv način stradalo od djelovanja oklopnih vozila, posebice kada je ostalo bez topničke potpore ili zaštite vlastitih tenkova.
U tim uvjetima pješacima je bila potrebna neka vrsta ručnog i pojedinačnog oružja protiv tenkova. Sve je počelo s protutenkovskim puškama, svežnjevima granata, molotovljevim koktelima. Godine 1942. pojavilo se ručno kumulativno oružje - bacači granata: njemački "Faustpatrone", britanski "PIAT", američki M1 "BAZOOKA". Međutim, vrlo posebno mjesto u povijesti protutenkovskog oružja zauzimaju magnetske mine. Ideja takvog oružja je jednostavna: pješak mora objesiti snažno kumulativno ili visoko eksplozivno punjenje na tenk, nakon čega će borbeno vozilo biti potkopano i onesposobljeno. Takvo protutenkovsko oružje razvijano je od 1930-ih. Pretpostavljalo se da bi najbolji trenutak za korištenje magnetskih mina u rovovskom ratu bio prelazak neprijateljskih tenkova preko tih istih rovova koje je zauzelo pješaštvo.
>>>>Ideje za život | NOVATE.RU<<<<
No, kako to često biva, glatko je išlo samo na papiru. Ideja magnetskih mina bila je dobra. Međutim, u stvarnim uvjetima njihova je primjena bila povezana s ogromnim rizikom, zbog čega je učinkovitost ovoga Sredstva, a time i ekonomska izvedivost masovne proizvodnje magnetskih mina, uvijek su bile ispod pitanje. Ono što je najviše otežavalo korištenje magnetskih mina je to što su tenkovi rijetko djelovali izolirano od zaklona vlastitog pješaštva. Međutim, sve to nije spriječilo strane sudionice da unaprijed razviju sredstva za zaštitu oklopnih vozila od magnetskih mina. Najjasniji primjer za to je stvaranje kemijskog sastava "Zimmerit" u Njemačkoj. Nakon što su u Reichu stvorili vlastiti magnetski rudnik, bojali su se da će se isti uskoro pojaviti u SSSR-u. Zbog toga su odlučili svoje tenkove unaprijed zaštititi od sovjetskih magnetskih mina. Istina, na kraju, tsimmerit nije bio koristan. Iako su se u Uniji testirale protutenkovske magnetne mine, od široke uporabe ovog alata na fronti se odustalo zbog dvojbene učinkovitosti i neopravdanog rizika za pješaka.
Druga stvar je pacifičko kazalište operacija, gdje su se američke trupe morale boriti s Japancima na brojnim otocima. Ako se magnetske mine nisu ukorijenile u Europi, onda su u Aziji, zbog specifičnosti bojišta, pronašle najširu primjenu za sebe. Još prije rata u Japanu stvorena je magnetska mina tipa 99 za uništavanje neprijateljske opreme. Za razliku od većine europskih modela, nije bio kumulativan, već visokoeksplozivan. Jedna takva mina mogla je probiti tenkovski oklop debljine 19 mm. Dvostruka mina već se nosila s 32 mm oklopa tenka. Međutim, čak i ako se oklop nije mogao razbiti, najčešće potkopavanje Type 99 svejedno je onesposobilo borbeno vozilo. Zapravo, kako bi riješili ovaj problem tijekom operacija iskrcavanja na otoke, američki mehaničari počeli su pričvršćivati obične daske na tenkove. Kao što je praksa pokazala, to je bilo više nego dovoljno da niti jedan od magneta tipa 99 ne zgrabi oklop.
Ako želite znati još zanimljivije stvari, trebali biste čitati o tome koji bi se tenk trebao nazvati najboljim u Drugom svjetskom ratu.
Izvor: https://novate.ru/blogs/190422/62753/