Sovjetski višenamjenski raketni sustavi BM-13-16 "Katyusha" jedno su od obilježja Crvene armije. Domaće raketno topništvo pokazalo se vrlo učinkovitim sredstvom tijekom ratnih godina, ne samo u pitanje uništavanja neprijateljskih objekata, ali i u pitanju vršenja psihološkog pritiska na neprijatelj. Istodobno, mogao bi se steći dojam da su Katjuše bile jedinstvena, isključivo sovjetska vrsta oružja.
Povijest raketnog topništva započela je i prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Ako ne uzmete vrlo drevne uzorke iz Kine i Koreje, onda možemo sa sigurnošću reći da je najaktivnija faza razvoja MLRS-a došla krajem prve trećine XX. Stoljeća. SAD, Velika Britanija i Njemačka imale su vlastite primjere takvog topništva. Iz niza razloga, ti sustavi nisu bili toliko rašireni među savezničkim zemljama kao u SSSR-u. Dakle, nemoguće je reći da u drugim zemljama nije bilo ništa slično.
Dakle, u Velikoj Britaniji su prvi uzorci raketnog topništva stvoreni i testirani davne 1934. godine. Već 1937. godine rođen je raketni bacač Land Mattress. Istina, unatoč vanjskoj sličnosti s MLRS-om drugih zemalja, Britanci nisu stvorili topničku instalaciju, već sustav protuzračne obrane. Ispalila je 3-inčne rakete. Smiješno je da se već tijekom rata pokazalo da "Zemaljski madrac" možete sasvim sami koristiti za gađanje kopnenih ciljeva. Stoga su postrojenja našla široku primjenu ne na kopnu, već na moru. Smješteni su na brodove i korišteni protiv njemačkih podmornica. Jedini problem bio je taj što su prve instalacije "madraca" pucale vrlo blizu, te stoga nisu dobile široku distribuciju tijekom rata. 1944. rakete su znatno poboljšane, no ubrzo je potreba za njima nestala, kako je rat završio.
SAD su također imale svoje MLRS. Najjednostavniji i najupečatljiviji primjer je raketni bacač zasnovan na tenku Sherman T34 Calliope. Unatoč niskoj točnosti, pokazalo se da je ovaj sustav prilično učinkovit za sebe. Prije svega, jer je to bila gotovo jedina MLRS iz Drugog svjetskog rata, koja je mogla sudjelovati u izravnoj borbi, a nije na položajima u pozadini za pružanje potpore. Uz to, 1944. Amerikanci su počeli koristiti raketnu bacač T66 s 24 cijevi. Prednost instalacije bila je u tome što je ispaljena za 2 sekunde, a napunjena za oko 10 minuta. To je pomoglo nadoknaditi njegovu nisku točnost.
PROČITAJTE I:Zašto je njemački "Tigar" bio strašan na bojnom polju i zašto se na kraju pokazao beskorisnim
Napokon, raketno topništvo bilo je i u Njemačkoj. Najprepoznatljiviji primjer je raketna bacačica Nebelwerfer 42 6-cijevi 21 cm. U pet minuta ova je jedinica uspjela ispaliti tri puna salve. Zbog karakterističnog zvuka pucanja, sovjetski su je vojnici nadimali "Stenjajući Mimi". Ispalio je MLRS uglavnom eksplozivnim granatama. Uz to, Nijemci su imali vrlo popularnu raketnu bacaču na bazi oklopnog vozila Panzerwerfer 42 Auf. Sf, koji je ispalio 300 mm eksplozivne rakete. Napokon, tu je bio sustav Wurfkorper 41 sa šest odvojenih minobacača pričvršćenih na oklopno vozilo.
>>>>Ideje za život | NOVATE.RU<<<
Nastavljajući temu, čitajte o pad ere pješačkog oružja, ili Zašto danska puška Madsen M1947 nije radila.
Izvor: https://novate.ru/blogs/140220/53425/